O Župi, Svetištu i filijalnoj crkvi Sv. Terezije Avilske

stare RemeteŽupa Uznesenja Blažene Djevice Marije u Remetama osnovana je 12. listopada 1812. godine, dekretom zagrebačkoga biskupa Maksimilijana Vrhovca. Za župnu crkvu dodijeljena je samostanska crkva, do 1786. godine pavlinska, ujedno svetište Majke Božje Remetske. Pavlinski Red je ukazom cara i kralja Josipa II. ukinut tako i u Remetama. Crkva, samostan i sve zgrade, kao i posjedi došli su pod državnu upravu.
Biskupu Vrhovcu je uspjelo crkvu, samostan i okolni posjed dovesti pod upravu crkvene vlasti. Svetište je bilo gotovo zanemareno, a za župni pastoral se je brinuo župnik, koji je u dijelu napuštenog samostana dobio stan i župni ured. Ostali dio samostana i posjeda zadržao je biskup za svoje potrebe. Nova župa brojila je 670. župljana. Graničila je sa sjevera sa župom sv. Šimuna u Markuševcu, pod koje su Remete spadale za vrijeme pavlina. Sa zapada sa župom Šestine, s juga sa župom sv. Petra u Vlaškoj ulici, i sa istoka sa župom Granešina.
Za vrijeme nadbiskupa Haulika, župnik Pavao Joža uredio je u jednom dijelu samostana prostor za osnovnu školu, dok nije izgrađena školska zgrada na prostoru koji je Nadbiskup izdvojio iz župne nadarbine.
Opstanak župe jako je doveo u pitanje snažni zagrebački potres 9. studenoga 1880. Crkva i samostan, župni dom jako su stradali. Bilo je prijedloga da se sve poruši, a župa razdijeli susjednim župama. No ipak je prevladala misao da se pristupi obnovi i da župa opstane. Vrijeme Prvoga svjetskog rata ponovno sve dovodi u pitanje. Ionako mali broj stanovnika još se je više smanjio odvođenjem mladića na frontove. Mnoge su obitelji propale. Župnik je mudrim upravljanjem uspio uspostaviti ravnotežu.
Nakon prvog rata započelo je jako vrijeme obnove u svakom pogledu, pastoralnom i materijalnom. Broj župljana je porastao dolaskom ljudi i čitavih obitelji iz raznih krajeva domovine, koji su našli životne uvjete na području župe. stare Remete
Drugi svjetski rat donosi nove muke. Nakon rata dolazi komunizam. Sve je trebalo promisliti i na novo postaviti. Vjeronauk je bio samo u župi. Župni dom izgrađen tridesetih godina bio je oduzet i u njemu onemogućene sve župne djelatnosti koje su bile razvijene. Ponovno dolazi do priliva novoga stanovništva. Velike poteškoće su u pastorizaciji. Župnik je već bio poodmakle dobi, te traži pomoć. Izlaz vidi u dolasku redovničke zajednice, jer Remete su tijekom 550. godina bile samostan. Nakon mnogih promišljanja dolaze karmelićani 1959. godine iz Sombora u Bačkoj.
Na molbu sestara karmelićanki iz Brezovice zatočeni nadbiskup kardinal Stepinac Remete predaje karmelićanima, a njegov nasljednik nadbiskup kardinal Šeper 1963. predaje i župu.
Od tada do danas, dogodile su se mnoge stvari. Župa koja je 1963. brojila oko 3500 župljana, otvorila je dvije filijale, na Čretu i u Bešićima. Zbog sve većeg priliva župljana osnovana je župa u Graćanima. Kasnije je nadbiskup Kuharić osnovao župu u Bešićima, pa nakon tih odvajanja od remetske župe, danas broji oko 10000 župljana, u najvećem postotku Rimokatolika. Po svom dolasku karmelićani su počeli obnavljati zamrli pastoral svetišta. Taj rad je od početka odvojen od župe i vodi ga od provincijala imenovani upravitelj.
Župa skrbi o župnom pastoralu. Od početka uz župnika postoji i župni vikar i još po koji župni pomoćnik.
Sadašnji župnik je o. Antonio-Mario Čirko, a župni vikari su: o. Ilija Tipurić i o. Danijel Čolo. U radu im pomaže župno pastoralno i ekonomsko vijeće. Vjeronauci u župi i filijali organizirani su za sve razrede osnovne škole, a na župi i za studente i radničku mladež u različitim oblicima.
Ostale podatke o događanjima na župi možete pronaći u dijelu o aktivnostima u župi.


o. Antonio
o. ANTONIO-MARIO ČIRKO
župnik
voditelj obnove svetišta
upravitelj svetišta in solidum

Rođen: 1973.
Mjesto rođenja: Zagreb
Svećeničko ređenje: 2000.


o. Ilija
o. ILIJA TIPURIĆ
župni vikar

Rođen: 1951.
Mjesto rođenja: Foča (BiH)
Svećeničko ređenje: 1979.


o. Danijel
o. DANIJEL ČOLO
župni vikar

Rođen: 1977.
Mjesto rođenja: Sarajevo (BiH)
Svećeničko ređenje: 2013.


o. Stjepan
o. STJEPAN VIDAK
upravitelj svetišta

Rođen: 1967.
Mjesto rođenja: Ferdinandovac
Svećeničko ređenje: 2007.



Svetište Majke Božje Remetske, zagovornice Hrvatske, nalazi se na sjevernom dijelu Zagreba, na padinama šumovite Medvednice. Na ulaznim vratima svetišta stoji uklesano u kamenu: Zdanje ovo podigla je Marijanska pobožnost.
Tko je ona djevica što uzlazi iz pustinje kao zora što sviće? Je li to žena, tješiteljica, čudotvorka, Bogomajka ili stan, hram i svetište? Anonimni pjesnik ne daje odgovor, aii i ne dvoji. Njegovo je nadahnuće Majka Božja Remetska - crkva s čudotvornim kipom Majke Božje Remetske.
Ali misterij je, čak i za povjesničare, vrijeme nastanka remetske crkve i kipa remetske Majke Božje.
Najstariji tragovi sežu do 13. st., kad je iz Ugarske došao u Remete prvi pavlin, redovnik Iskvirln, po svemu sudeći Hrvat rodom, što je zapisalo više pavlinskih pisaca i kroničara. On je, navodno, poslan da u Hrvatskoj utemelji pavlinsku zajednicu, pustinjački crkveni red nazvan po sv. Pavlu, prvom pustinjaku. Pišući o tom događaju, pavlinski pisac Kamilo Dočkal u svom rukopisu ističe: Prvi pavlini odabraše si prebivalište jedan sat daleko od grada, prema sjeveroistoku, u milovidnoj tihoj dolini, zvanoj Kratki dol. Dolinu okružuju odasvud vinorodni brežuljci, daljni obronci Medvednice. Ta tiha dolinica, zaklonjena od ostalog svijeta, kako je to napomenuo pisac Janko Barle, bila je kao stvorena za redovnike koji su se, odijeljeni od gradske buke, u tišini htjeli Bogu moliti. Stari redovnički pustinjački samostan (oratorium eremiticum), u narodu nazvan Majka Božja Pustinjska, bio je zapravo mala drvena kapelica, posvećena Blaženoj Djevici Mariji, podignuta na zemljištu koje je pavlinima darovao zagrebački Kaptol. Prvi pouzdan podatak o pavlinskoj oazi, pavlinskom samostanu, nalazi se u darovnici zemljišta iz 1288., u kojoj se izravno govori o daru redovničkoj kući Blažene Djevice kraj Zagreba. Ta godina proslavlja se još i danas u remetskoj crkvi kao rođendanska. Toponim Remete, po kojemu je poslije nazvano i selo nastanjeno na obližnjem brijegu, pavlini su izveli od latinske riječi i u duhu svoje karizme eremus, što na hrvatskom znači pustinja. Pretpostavlja se da je 1319. kralj Karlo Robert sagradio pavlinima - u stilu rane gotike - novu kamenu crkvu sa samostanom, koja je, prema nekim kroničarima, vjerojatno opsizala samo današnje svetište, odnosno prednji dio crkve. Poslije toga siromašnim je i marljivim bijelim patrima zagrebački Kaptol obilato darovao imanja (oranice, trsja i šume), s obvezom da oni mole za osnivače Kaptola i za sam Kaptol, inače utemeljitelja i zaštitnika remetskog samostana s crkvom. Na temelju vrijednih posjeda, dobivenih od plemića, remetski su pavlini materijalno ojačali. Dograđivali su samostan i crkvu, obnavljali i širili pobožnost prema Gospi. Ali, kao i u hrvatskom narodu čiju su sudbinu dijelili, bilo je i među njima udaraca sudbine jedva podnošljivih: požara, kuge više puta, osmanlijskog pustošenja, pljačkanja i ubijanja dvanaest redovnika-pustinjaka jer nisu se htjeli islamizirati, pa opet kuge 1610., od koje su, primjerice, u samostanu pomrli svi pavlini, a samostan opustio.
Taj potresni događaj dospio je u legendu i pripisuje se čudu Majke Božje Remetske. Pavlini su umirali jedan za drugim. Svakomu od njih zvonio je zvonar. On je posljednji obolio od kuge i kad je vidio da mu se bliži kraj, zabrinuo se tko će njemu zvoniti. U jednom trenutku zapazio je da na oltaru ne¬ma kipa Majke Božje i, prema samostanskim ljetopisima, rekao: Otišla je meni zvoniti! Kao odjek te nesreće, ali i čuda, u remetskoj crkvi, s desne strane oltara, obješeno je zvono, koje je poslije opjevalo i spominjalo nekoliko hrvatskih pjesnika. Nakon 1787. godine, kad je car Josip II. crkvenom reformom ukinuo desetke redova, među njima i pavline, nastupilo je razdoblje propadanja njihove imovine u Remetama. U drugoj polovici 19. st, crkva je bila u sramot¬nom neredu, a u potresu koji je 9. studenog 1880. uzdrmao gotovo cijelu Hrvatsku, teško je stradao samostan u Remetama, urušili su se zidovi crkve i strop, uništeni su oltari, klupe, orgulje... Bila je to vrlo znamenita šteta: od cijelog zdanja ostali su samo glavni zidovi, krov, veliki oltar i pjevalište. Kip Majke Božje Remetske spašen je, vjeruje se, čudom, jer zagrebački ga je biskup Maksimilijan Vrhovac, koji je u Remetama imao svoje odaje, davno prije potresa premjestio iz kapelice, koja je u potresu potpuno srušena. Crkva je izmjerena starim mjerama za dužinu: dugačka je 18 hvati i nešto više od tri stope (1 hvat iznosi 1,9 m; 1 stopa iznosi prosječnu dužinu ljudskog stopala), široka je četiri hvata i deset stopa, a visoka pet hvati i dvije stope, zvonik je visok četrnaest hvati. Prema dimenzi-jama, koje su do danas ostale nepromijenjene, ubraja se u veće crkve. Po stilu je gotička crkva barokizirana i barokno oslikana, i danas je u tihoj dolinici, zbog vlastitog zemljišta od jedanaest jutara, koje ju okružuje i spašava od prigradske buke. Iznutra stvara osobit ugođaj, ne samo zbog impozantnosti prostora, njezinih fresaka, nego i nekog traga pustinjačke osame, prozračnosti i bljeskanja svjetlosti. Podijeljena je na tri cjeline: pjevalište, lađu i svetište s čudesnim kipom Majke Božje Remetske. Od polovice 17. stoljeća remetska crkva se službeno zove: zagovornica Hrvatske, što je jedincat naslov u našoj katoličkoj nomenklaturi. Najromantičnija priča o kipu Majke Božje Remetske vezana je uz ime prvoga remetskog redovnika Iskvirina, prema kojoj je on iz Ugar¬ske ponio sa sobom čudotvorni kip. U jednoj verziji on ga je čak sam izradio. Ali, na kipu piše 1490., i to je venecijanska gotika. Autor je nepoznat. Tijekom vremena čudotvorna su događanja, u čijemu se središtu nalazio Gospin kip, razglasila remetsku crkvu, koja je postala hodočasničko mjesto i među hodočasnicima nazvana Pharmacopaea Coelestis (Ljekarna nebeska).
Kip MajkeBožje s djetetom postavljen je u kasnogotlčki drveni oitar, od kojega je saču¬van samo središnji dio. Taj gotički fragment uklopljen je u ranobarokni mramorni glavni oltar, koji nije samo remek-djelo, nego i jedan od najljepših oltara u Hrvatskoj. Nastao je prije 300 godina, u Ljubljani, Izradio ga je pavlin Tomo Jurjević, učenik kipara Mihajla Cussa, zajedno s pavlinskim kiparom Pavlom Bellinom. U crkvi imamo još dva umjetnički vrednija mramorna klasicistička oltara, na kojima su slike sv. Antuna Padovanskog i Ivana Nepomuka, slikara Vizenza Walleneka, te pod pjevalištem žrtvenike sv. Josipu i sv. Donatu u baroknom slogu. Svetište, crkvenu lađu i medaljone na stropu pjevališta oslikavao je od 1745. do 1748. godine jedan od najznačajnijih hrvatskih baroknih freskoslikara, pavlin Ivan Ranger,. Godinu završetka istaknuo je ispod naslova na trijumfalnom luku: Tko je ona djevica što uzlazi iz pustinje kao zora što sviće? Takvo shvaćanje okrunjene Gospe bilo je karakteri-stično za barok: Ona je veličana poput Crkve I poistovjećivana s njom. Isto kao i Salomonova zaručnica iz Pjesme na pjesmama, na čiji stih, sadržajno i pjesnički, podsjeća citat na trijum¬falnom luku remetske crkve.
Djelo Ivana Rangera u Remetama bilo je, velikim dijelom, ugroženo zbog drugog majstora - Hermanna Bollea, slavnog arhitekta i graditelja koji nimalo nije bio sklon baroku. Pravi kulturocid otkriven je 1971. godine kad su u crkvi podignute skele s nakanom da se osvježi boja. Izbliza, počele su se ponegdje nazirati premazane freskoslike Ivana Rangera.
A što se dogodilo? Nakon potresa 1880., Bolléu je povjerena obnova zagrebačke katedrale i remetske crkve. Poslije raščišćavanja ruševina, Bollé, historicistički duh, nastojao je iz izvornoga gotičkog prostora ukloniti barok. I to je u Gospinoj crkvi u Remetama posti¬gao tako što je Rangerovo djelo prežbukao i prebojio zelenom bojom. Ostali su jedino medaljoni pod pjevalištem i jedna uljana slika na zidu. Pod pjevalištem koje, na sreću, Bollé nije prežbukao nalaze se tri skupine slikarija: oslobađanje od đavla, nesretna događanja i oslobađanje od njih po zagovoru Majke Božje Remetske i, na posljetku, ratovi i oslobađanje od osmanlijskog zarobljeništva. Taj ulaz u crkvu prikazuje čovjekovu vjeru, tj. čovjeka siromaha koji se oslobađa opsjednutosti, bolesti i okova. U medaljonima je Ranger naslikao pedeset i devet prizora čudesa remetske Gospe, a pod svakom slikom ispisan je kratak sadržaj na latinskome. Primjerice: Sinčića gospodara utvrde Medvedgrada neki je dvorjanin zadavio svježom šljivom. Učinio je to iz mržnje prema djetetovoj dadilji. Dijete je doneseno u Remete i položeno pred oltar sv. kipa. Nakon tri dana vratilo se u život. Dogodilo se to oko 1250. To je najstarije čudesno događanje vezano za kip Majke Božje Remetske. U jednome je medaljonu slika plemenitog Bernardina, orguljaša Crkve sv. Marka, koji je 1635. obolio teško na noge, utekao se zagovoru Remetske Liječnice i ozdravio. Neki se čovjek, po zagovoru Gospe, oslobodio turskog zarobljeništva, neka je Turopoljka, polomljenih kukova, ozdravila već u čamcu kojim se vozila Majci Božjoj Remetskoj. U svakome medaljonu napisano je ime osobe, selo iz kojega je, godina izlječenja. Slijepi Mihael Iz Velike Mlake progledao je 1655. godine zagovorom Marijinim. Iz crkvenih knjiga sa zahvalama, Ranger je Izdvojio slučajeve koji su ga se najviše dojmili i naslikao ih. To su, dakle, čuda iz prijašnjih, ali i današnjih vremena koja se događaju u našoj crkvi, po njima je svetište poznato i ima svoju povijest. A što je čudo? Bog može intervenirati na poniznu čovjekovu molitvu. Bog je sklon posveti, Majka Božja posrednica je svih nas, ljudi to znaju i hodočaste u njezina svetišta, sa željom da ih Ona izruči Bogu. Tako je i u našim obiteljima, dijete najprije ide majci. Bog je gospodar svega stvorenoga, mi često mislimo da On djeluje kao I mi. Ali nije tako. Za Boga ne postoji prostor, sve je jedan Božji prostor, i On je Duh koji može intervenirati svuda. Isusu uskrslomu ne treba otvarati vrata. On se samo nađe. Kad se tako nešto dogodi, za čovjeka je to čudo, za Boga obična stvar. Pa kad se ljudi utječu Majci Božjoj, Bog intervenira, nekoga ozdravi, nekoga oživi, nekoga oslobodi, ali nekoga ne. Zašto? Zato što je tako za njega bolje. Ljudi kažu da u Remetama odmaraju dušu, što je i razumljivo. Ljudi imaju duševne i duhovne potrebe, a njih su im uvijek mogli dati remetski monasi i redovnici jer žive duhovnim životom. Odraz su toga duha slike, odraz je toga duha arhitektura, odraz su toga duha literatura i glazba koju su njegovali i širili. Naši stari u župi govore kako su im njihovi pradjedovi, koji su se sjećali oslikane crkve, govorili da im se činilo, kad su zasvirale orgulje, kao da su svi ti anđeli zasvirali u svoje trube. Još i danas, kad netko na orguljama zasvira baroknu glazbu, stječe se dojam da se sve u prostoru crkve giba: i glazba, i slika, i riječ. To je dar remetske Gospe ljudima. Oni odlaze drukčiji, i zato je to lječilište duše koje je vuklo i vuče ljude. Jer kad čovjeka zapeče unutrašnja rana, on traži Boga i ide tamo gdje ga nalazi. Zato ljudi pješače u Remete. U Remetama se ne zaboravljaju niti zasluge pavlina. Više od pet stoljeća bili su najčvršće povezani s vjerskim i prosvjetnim životom Hrvata, njihova duša i srce. Ni njima nije trebalo otvarati vrata, pogotovo kad je sudbina bila ugrožena. Nacionalna svijest bila im je neprestano u molitvi i na umu. U njihovu je crkvu redovito, svakog mjeseca, dolazio pješke kardinal Alojzlje Stepinac, a kardinal Franjo Kuharić jedanput na tjedan. Zbog milosti Božje, zbog Majke Božje Remetske, pred kojom su sve žalosti male, kako je opjevao Jeronim Korner. Zbog čarolije glazbe, slike i riječi, kojom su stari pavlini uzvisili Gospu i kulturu vjere. Tu tradiciju od 1959. nastavljaju karmelićani iz Sombora, koje je kardinal Stepinac pozvao u Remete, ali nije dočekao njihov dolazak. Red je prepoznatljiv po škapularu i molitvi pred živim Bogom.


Filijalna crkva sv. Terezije Avilske

Povijest filijalne crkve sv. Terezije Avilske započela je 1972. godine. Ona je sastavni dio župe Remete. Tih godina nije bilo puno kuća, nego više zelenila i kukuruza, a glavna jazbinska cesta bila je obični neasfaltirani put. Budući da je trebalo pješačiti do župne crkve, osjetila se je potreba za nekim rješenjem.

Zato se je u početku Sveta Misa slavile u kući na adresi Jazbina 41. Točnije rečeno, 11. listopada 1972. bila je prva sveta misa u toj kući, a 1973 godine biskup Škvorc blagoslovio je prostor okupljanja. Te iste godine, biskup Salač, podijelio je sakramenat Potvrde – krizme. Nakon što je kupljena kuća u II. Jazbinskom odvojku br. 2, prva Sveta Misa na današnjem prostoru slavila se je za Uzašašće 1974. godine.

Iako je crkveni prostor malen, događaju se mnoge stvari. Uvijek se rado slavi zaštitnica sveta Terezija Avilska. Poseban je događaj i proslava prve pričesti, zatim vjeronauk, susreti ministranata, odlasci u kino, na izlete, probe pjevanja, kreativna radionica. A također i park u dvorišnom prostoru crkve mjesto je okupljanja male djece zajedno sa njihovim roditeljima. Kroz sve ove godine oci karmelićani vodili su dušobrižničku brigu o ovome kraju.
To su bili:

1. o. Vinko Halovanić
2. o. Srećko Koprivnjak
3. o. Đuro Filipović

4. o. Anto Knežević
5. o. Anđelko Jozić
6. o. Ilija Tipurić

7. o. Branko Zebić
8. o. Anto Stjepanović
9. o. Srećko Rimac

10. o. Ervin Ukušić
11. o. Antonio-Mario Čirko
12. i sadašnji o. Danijel Čolo


Župna vijeća

Župno ekonomsko vijeće je ustanovljeno od župnika kao tijelo sudjelovanja vjernika u upravljanju župnim ekonomskim dobrima. Vijeće ima slijedeće zadatke: pomaže župniku u pripremi redovitog i izvanrednog župnog predračuna, naznačuje predvidive izdatke za razne djelatnosti i način njihova pokrića, daje mišljenje o izvanrednim pothvatima župe, koje treba biti dostavljeno Nadbiskupskom duhovnom stolu u molbi za odobrenje navedenog pothvata i brine se o čuvanju isprava i dokaznica na kojima se temelji pravo župe na dobra.

Članovi župnog ekonomskog vijeća

  1. Andrija Ćurković
  2. Stipe Ivančić
  3. Miljenko Klemar
  4. Branko Lozo
  5. Ksenija Pašalić

Župno pastoralno vijeće je savjetodavno tijelo sastavljeno od predstavnika vjernika laika i osoba koje u župi imaju udjela u pastoralnoj službi. Njegova je zadaća pružanje pomoći župniku u promicanju i ostvarivanju pastoralnog djelovanja. Članovi Župnog pastoralnog vijeća po svojoj službi su: župnik, aktivni svećenici u župi, osobe zadužene pastoralom u župi, predstavnik redovničkih zajednica te župe i predstavnici vjernika laika. Članovi vijeća, kao župnikovi savjetnici i aktivni suradnici mogu biti samo praktični vjernici. Njihov broj ovisi o veličini i karakteru župe, od najmanje tri do najviše dvadeset članova te oni koji su to po službi: aktivni svećenici, redovnice, katehisti. Veći dio članova biraju ili predlažu sami župljani na način koji je za pojedinu župu najprikladniji, a manji dio članova vijeća može imenovati župnik. Sve izabrane i imenovane kandidate župnik predlaže ordinariju na odobrenje pa se vijeće konstituira odobrenjem ordinarija. Mandat traje pet godina. Predsjednik vijeća je župnik koji saziva sjednice vijeća, određuje dnevni red i predsjeda im, a u slučaju spriječenosti sjednicu može voditi i član vijeća povjeren od župnika. Sjednice vijeća se održavaju najmanje dva puta godišnje, a po potrebi i češće. Župno pastoralno vijeće je neophodno župno tijelo, predstavlja veliku pomoć župniku i župi u cjelini.

TAJNIK: Zlatko Šušnjić